TRECE NARRADORES DE CHIAPAS (1978-1994)/No. 196


 

Ta K’atinbak / Al K’atinbak



Mikel Ruiz

Chamula, 1985



Lik ta stem ti Iknasyo Ts’unune, tstsak smachite xchi’uk spek’: “Chibat ta kuch si’”, xut sme’ k’alal yil tey kejel ta lumtik, xvulvun stuk ta yeloval sleb sk’ok’. Mu’yuk xa’i k’usi chal ti skereme. Vatsvats stsatsal sjol chlok’ ta sna ti Iknasyoe; chi’nbil yu’un xk’uxul sikil li tok tsts’anansba ta ba te’tike, tsk’ejsba ochel ta yolon ts’i’laltik. Jal xanav ochel, tey paj ta yok jpets muk’ta tulan, lek to nat jutuk sk’eloj batel ti be buy ch-ech’ jxanviletike. Li’ ta jmalae, li’ unox ch-ech’ ta jlikele, tsnop k’alal tsvutsan sba yalel ta spat li tulane. Ja’ to cha’i oy buch’u tey nopol chk’opoj, laj stoymuyel jutuk sjol, tsk’an tsk’el ya’i buy stuk’il xchi’uk buch’u yajval ti eil xvulvune. Laj slev jutuk ti vomoltike: ja’ to chil ja’ ti Petul Ton tey va’al xchi’uk skumpare Xalike. Me laj xch’aksbaike chbat jta ta be li Petule, xi ta yo’nton. Nakastal xa chvechi, chmich’ lek yok ti smachite. K’unk’un chanav batel.


Lek oy, chi-ani choti jlikeluk. Chkani cholbot ava’i, yu’un chibat no’ox: ta sk’ak’alil uno’ox taje tey to laj nup ta yut ts’i’laltik me jkumpare Petule, syak tstsob vach’te’ sk’atin.

“¡K’u me avelan!”, xkut.

K’alal ya’i laj jk’opone xk’achilan xa sjol. Mu’yuk xkuxet yo’nton laj kil. Yanaltak yee oy k’usi chalya’ik ti mu xka’itik svokolike: chnikanan, oy xi’el yiluk me ta satake, xko’laj jkot te’tikal chij pa’ibil cha’i yilel. Xjoyet uno’ox sjol ta sk’elel me oy buch’u tey xtal. “¿Me lekot me?”, xkut. Mu’yuk stak’bun. Jech tey laj komtsan, li-och to batel ta yut ts’i’laltik ta sk’elel jchob ek. Liyal no’ox batel ta anil, sob no’ox chisut ox ka’i. Ti jchi’ile tsmalaun ta jna. ¿Me ta jna’ me oy k’usi chk’ot ta pasel? Jech, taje naka to jun yual yech’el.

Mu’yuk xka’i k’u yen ech’ ti k’ak’ale, xitamlaj xa lok’eltal xchi’uk jchep jsi’ ta jpat, xchajchun xa chyaltal ti vits’vits’ vo’e. Naka xa jech mechuk chimuy ta vitstik, ja’ to chkil tey chepel si’ xchi’uk spek’ul ta xokon be. Lixuxubaj to me oy van buch’u stak’bun, mu’yuk buch’u xbak’.

“Ak’o me oy bu lot’ol tstsa’an ti yajvale, yanuk li vo’ote xapipinaj to”, xkutjba jtuk. Te jech te k’unk’un licha’muy batel ta sbelal jna.

Ti jchi’ile lok’ sk’elun ta amak’ k’alal ya’i la jkolta yalel jsi’ ta lumtike. “A pe asi’ le’e to jyox to, mu xtun me le’e”, xiyutun, “k’e yepal le’e me yu’un xlok’ o jk’ atintik ok’om avaloj, va’ xk’uxul ti sik un to. Ana’oj me lek ti mu’yuk cha-abtej jujun rominkoe. Mi mo’oje naka me abtel tspas ach’ulel ta k’atinbak me lalaje. Ok’ome mu me jna’tik me lek k’epel tsakub. Ja’ lek me laj akuxe batan to kuchotal jchepuk”.

Bak’intike ta jta ta nopel ti tsk’an tspasun ya’i ta mantal me kajnile.

K’uxubem xa jbikiltak yu’un vi’nal. Sujomun xa laj kuch’ k’un yaman pajal mats’. Laj yak’ be smuil jkot bak ich bakubtasbil ta semet. “Chisutal ta jlikel”, xkut li kajnil k’alal jelbunoj xa ti jpek’e.

Muxa ja’uk stak’ tek’el ti bee, k’unk’un xa lixanav yalel. Xvulvun xa ko’nton me mu xlok’tal ti Xpak’inte’e. ¿Me xach’un ti tey no’ox laj jcha’ta ti si’ xtoke? “¿Buch’u van laj skomtsan ti si’e?”, xi k’opoj ti ko’ntone. Och jk’el ta yut vomoltik me tey oy xach’al chkux yo’nton ti yajvale; me tsa’nel no’ox tspase jalij xa. Mu’yuk buch’u jta ta ilel. Ja’ no’ox k’usi ka’ibe xi’ elal ta anil. La jnop ti ja’ lek bat kalbe j-abteletike.

¿Me xvul to ta ajol ti mol Ajintoe? Ja’ lee, “loktor” chalbik skoj ti sna’ spitsel stanal ketike. Xmaklajet chk’opoj, ja’ ti kapvots’ ta kaxlan k’op chlo’ilaj tskuysbae, oy xa mu xka’itik k’usi chal. Ja’ bat jsa’ yo’ xkalbe ti k’usi laj jkile. Me jmakbe van laj snup ta be, me ja’ van ti Xpak’inte’ lo’laat yu’une, chalik ti mol me’eletike ja’ la jun ants chlok’tal slo’laan jyakubeletik ti ta vits teye, ja’ to k’alal me lek pech’el ti toke. Me ja’ ti Xpak’inte’e sk’an la jmats’antik machita ta be, buy ech’em ti yoke.

Ti Ajintoe mu xi xch’unbun. Yalojla me jeche’ ta jut. “Mu’yuk buy tal jutk’op tana Ii’e, ti si’ chkalbote na’tik xa k’u sjalil tey chepel, yu’un xchi’bal xa velta kok ta xanvil, bat jk’eltik avile, oy k’usi chopol tey, yiloj stuk li jtotik ch’ul San Jvane”, xkut, tey lik jbis jsat ta stojolal yo’ xi xch’unbun.

Ja’ to k’alal yu’un och ta sjol ta yo’nton ti jlo’ile, ti Ajintoe la slok’es “stokalisko” xchi’uk svosinail ta toyol yo’ stij lok’eltal ti jchi’laktike. Tey vechel likom ta smalael me oy buch’u sna’ojbe smelolal.


Mu xanav lek cha’i ti Iknasyo Ts’unune, li xchukurantik k’obk’obtak yanal makome mu x-ak’bat sta ta be ti Petul Tone. Tsnit lok’el smachit yo’ tsjam o batel ti sbee, sna’oj ti mu stak’ xjalije. Petule ma’uk pok’ chikin, xa’iun, yu’un chich’ o tana. Tal xa chajchaj vo’, ja’ lek me but’ule, tsnop ti Iknasyoe.

Nopaj xa ta snutsbol, tsyales spek’ ta snekeb, k’unk’un tsjitun k’alal yil paj ta be ti Petul Ton Tsepente’e. Vul xch’ulel, xko’laj me oy buch’u nabaltal ta spat cha’i. Nopol xa ta ti’ te’tik oy, tsk’ejsba ta xokon be. Naka to no’ox tsjoybin sjol k’alal xcheplujtalel t’oxbil si’ ta spat snuk’.


Lek to ox jlikel yech’el k’alal xch’etch’un xa k’otel li jme’ kumale Xpaxku’ ta Chapanobbaile. Ch’ayel to k’ot jch’ulelkutik k’alal kilkutik xt’elt’un ta xi’el ta sts’el xcha’vo’al yalabtake. “¿An buy iktabil avilik ti ikatsile?”, laj sjak’. “Taj to ta olone”, xkut. Xvulvun uno’ox likel, xbelajet lok’eltal ya’leltak sbek’sat. “¡Kajvaltikuk xa sna’oj me mu ja’ukik ti jchi’ile! Sob no’ox slok’el ta sa’ si’ pe mu’yuk vulem o. Va’ xa staylej ti k’ak’al un Tot, Kajval, mu’yuk sutem o talel, ¡k’usi xa un ti vokol snuptanoj chkale!”, xi uno’ox.

Me oy van buch’u mu xojtikin ti Petul Tone. Oy jun alak’sba stseb, k’u xa no’ox chal ti uma’ lok’e. Lik jtsobjbakutik ta sa’el xchi’uk ti j-abteletike, ak’o me syak xa tslamansba ta jol vitsetik ti yik’ubel osile. Yantik jchi’iltakutike stsanoj batel stsajal tojik; yane sjokoik. ¿Me xach’un ti ch’abal xa tey jtakutik ti si’e? Te lik sk’elbikuntal jsat ti jchi’iltake. “Jeche’ chajut k’op, ¡jlo’lavanej!”, lik sjajantaun jun Pasaro Alperes. Jchikin xa no’ox xka’i. Tey xbabat jutuke ti Ajintoe te pochol pixolal sta. Muxa buch’u xk’opoj me k’alal yojtikinbe xpixol smalal ti Xpaxku’ Tsepente’e. “Sk’an jch’akjbatik, ¡yu’un ta jsa’tik ta komon!”, xi ta anil ti Ajintoe. Solel ta smak jsatkutik li tok ta yutil xa te’tike. Xi-avlajet ta jsa’jbakutik. Xit’elajetkutik likel yu’un sikil xt’uxulal ti yanal te’tike. Xko’laj xa yelan chisibtasunkutik ti Ojovetik tey ta yut te’tike.

X-ech’ jutuk ta jtobunkutik xchi’uk ti Xpaxku’ Tsepente’ buy xi somlajetkutike. Oy yatel ko’ntonkutik jujuntal. Ko’ntonuk xa ka’ikutik jtakutik ti jkumparee, ja’ no’ox syak chpimub ti sikil ak’obale, ochxa xi’elal ta ko’ntonkutik. Li jme’ kumalee tsk’an ti xi-och jsa’kutik ta yolon tojtik, ts’i’laltik, ta pat tonetike. Lubemunkutik xa ta sa’el. Ma’uk jutbil ne’. Suklajet ti jvarachkutik ta sk’a’emal yanal te’tike. Mu’yuk k’usi xkilkutik. Julikel xipajkutik ta xchapel me ts’akalunkutik to. Chk’ux xa jbakilkutik ya’el me sike. Oy yantike slapoj snukul votaik, yan me vu’une ja’ no’ox ti jvarache; ti jchujk’u’e yantik x-alub ta ts’ujul buy ch-ech’ sts’uts’ ta yanal te’tik.Mu’ bu xbak’ ti jkumparee.

Ti ak’obale laj xa ox yu’ ninun jkotolkutik k’alal laj kiktakutik ti sa’vaneje, ti tsajal ni’ tojetike tubanuk xa. Mu’yuk xa smelolal me tey to xikomkutike, ka’ikutik xa ti lubemal ta jch’ich’ elkutike: ak’o me tey xitsobet jtekelkutik, ta bats’i melele jeche’unkutik xa, xchanul ak’obalunkutik xa no’ox. Jech tey lisut ta jnakutik, chak’ xa ti vayele. Ak’o me x-ok’olet tsk’an to ta jsa’kutik xchi’il ti jme’ jkumalee, mu’yuk xa buch’u xak’be xch’unobil.

Iknasyo Ts’unune xcha’jochoj ochel ta te’tik li Petule, k’uchal jkot vakax chbat yich’ milel. “¡Xanavan!, mu xatsatsubtasbun ti kabtele”, tsjajanta, “laj pasot ta kanal, Petul, ¿me xava’i?, me vinaj xt’enet xch’ut ti X-elene mu’yuk me chkik’ me anopoj ox chasujune. Yan ti me chamilun ox avaloje vu’un xa kuchku’un”.

Petul Ton Tsepente’e yo’ntonuk xa ya’i tslok’es ti xoka’il snuk’e. Mu albaj yipal chti’e yu’un ti ch’ojone, ti tek’el chich’ julikele chk’unibtasbat yip ta spojelsba. “¿K’usi xa uno’ox ti jmul ta atojolale, Ch’ul tot? K’ux ti jvokol va’ buy xjochet ti kajvale. ¿Bak’ne laj sokesbe sjol yo’nton ti avalab anich’nabe?”, x-ok’olet ti yo’ntone. Mu ja’uk xkoltaat, k’alal vul to jutuk xch’ulele sta ta ilel ti kereme ja’ ti laj yil ta sts’el skoral ech’ xcha’–bal xemuna.

“¡Avokoluk!, mu jk’an li’ xalok’esbun ti jch’ulele, mu to jk’an xicham, tey tsmalaikun ti jchi’il xchi’uk jnich’nab ta jnae”, xvulvun ta yut yo’nton xch’ulel. Ja’uk to jech pasbatuk vo’ne k’alal lek to’ox chk’opoje, lek chchapanik ti mulil xchi’uk Iknasyo jechuke, ma’uk ta majel ta milel, lek xvechet chich’ ik’ k’u yepal sk’an ti yo’ntone, ma’uk ta xi’elal k’uchal lavie. Oyuk to k’usi xut yo’ xk’uxubinaj sjol yo’nton ti Iknasyoe, x-albat k’usi ja’ skoj ti xjochet yajval ta te’tik k’uchal ts’i’e. Jbel xal ti yaj milvaneje, mu ja’uk x-uninaj sjol yo’nton, lek xa jlikel bajbat ta ts’ijlejal li xchinab ta pujel ta tek’ele, xko’laj me cha’-och ta muk’ta xab k’uchal slajebal ep laj yuch’ pox ta skeremal to’oxe. Skiloj ochel ta yutil sukulal te’tik; ta jujetel ti yoke cha’i k’u yelan cha-lub sbek’tal takopal ti Petul ta vomolaltike, xko’laj me tspojik ya’ik komel. “Ak’o me mu xak’opoj ta uno’ox xich’ na’el ti vu’un laj tsak atsebe”, xi ti Iknasyo k’unaj xa chanave.

“¡Xalik, Xalik!”, laj jstijun ti jchi’ile. Sakubel xa rominko. Mu’yuk to’ox likemun k’alal xvulajetik xa talel ta sts’el jna ti j-abteletik chcha’-ik’vanik xa ta sa’vanej xtoke. Xbitbun xa ko’nton lilik ta anil. Li lok’ ta amak’, tey kil pech’el xchi’uk sikil ti tok ta osilaltike. Ta amak’e syak chjuxbik ye xmachiteik li jchi’iltake.

Ta ak’obaltike mu’yuk lek xivay. Ti k’usi xvik’vun o jsat yu’une ja’ ta snopel buy bat ti jchep si’e. Oy buch’u ech’ xkuch, chana’ me yilunkutik buy xi-avlajet xisomlajetkutik, “¿buy xa uno’ox van laj yich’ik batel?”, xichi to jubatel. Chana’ me tslabanunkutik no’ox ya’i. Me tey van xi’ me jtakutik o xchi’uk.


Chpajesat xa yu’un slubemal. Ti Iknasyoe bat spuch’an ta yok jpets tulan ti Petule. Muxa xanav jset’uk, ch-avan to ya’i. Naka no’ox i’etel xchi’uk ts’u’etel cha’i ti Iknasyoe. Cht’olbat xa snukulil yu’un ti xoka’ile, balbat xa ta ch’ich’ ti snuk’e. Tsk’anto tsjitun ya’i, oyuk to k’u xut stsatsubtas yip yo’ skoltasbae, ja’uk to xlaj ti k’uxi ora sta ti sk’ak’alile, le’ni jmoj to tek’el ta xch’ut k’unibtasat. “¿Avil un?, li’e ma’uk jech ak’anoj, pe jo’ot no’ox atuk lavilun. Sk’aneluk xa o lanopaj k’otel ta koral chij buy laj ku’nin ti atsebe; sk’aneluk xa jech lavak’ aba ta ilel”, k’unk’un tsk’opon k’alal tstsinbe ti xoka’il snuk’e. Petule xtek’tun to yakan, ch-ik’ub xa stekel cha’i. Muxa sts’ik xk’uxul sjunul sbek’tal stakopal.Chbot’k’ijanuk xa lok’el cha’i ti sbek’tak sate; chnoj ta vo’ ta ik’ xchi’uk lajelal ti xchinabe; yo’ntone jutuk xa xyakyun, natik natik xa chich’ ik’.

Iknasyoe chchap xoka’. Tsjip muyel ta stoyol k’ob tulan, ti xch’ojone mu sta o ti k’uyelan snopoj ox ta xchukbe sbek’tale. Tschechbe to jmoj tek’el ta xch’ut, muxa xbak’ kom yu’un. Natik xa yok chanav lok’el ta te’tik ti Iknasyoe, ja’ uno’ox tey stambe sbelil buy laj sjam xchi’uk xmachit k’alal lik spa’ie. K’alal jutuk xa ox sk’an xk’ot buy chepel skomtsanoj ti si’e, ja’ to ya’i oy buch’u tey xpiet, xko’laj me buch’u tsa’van. K’alal yil ti mu’yuk buch’u tey xtale, k’unk’un nopajbatel ta xchechel ti si’e, mu’yuk xa sjitun.


Licha’nopajkutik ech’el ta ti’ tetik. Ta vo’vo’ laj jch’ akjbakutik. Yantike ta yolon be batik, yantike ochik ta yak’ol. Lijalijkutik xa jun ora xtok, mu’yuk k’usi ta’bil o. Mu’yuk buch’u sta yav okiletik ta chanel batel. Ja’ to vul ta jol buy la jsa’ ta yak’obalil samele. Xko’laj me tey xa no’ox nopol oyunkutik ya’luk. “K’usi ta jsa’tik teye, tey xa me lij-ayotik volje chkile”, laj yalbun ti Jilberto, xnich’on mol Ajintoe. Mu’yuk buy xkich’be ta muk’ ya’yej, te nakastal laj snabpatiikun batel ti yantike.

Nat to lixanavkutik ochel ta xcha’sa’el. Licha’sutkutik yalel ti buy syakel chimuykutik oxe. Ja’ to chka’ ikutik xi’eltik xa laj yik’unkutik batel skerem mol Ajinto ta yok jpets muk’ta tulan, nopol xa ti buy laj kiktakutik sa’el ta samelale. Ja’ tey busanbil li si’ ta yok muk’ta tulane, mukbil ta lumtik xchi’uk jlik balomch’ich’ kotonil. Xipilajet xi-avlajetkutik xa ta yik’el batel ti yantik jchi‘iltakutik yo’ xilik ti k’usi tey laj jtakutike.


K’alal sutalel li Iknasyoe ti vinike tey anxi chexel ta banumil laj sta, te’ tsinan xa. Lik xcha’ t’un muyel li sk’ob tulane, yan xa o k’ot ta sat, pek’el no’ox xchi’uk xjelav to st’omlej. Tsjitunbe spek’ul ti si’e, lik sts’ak xchi’uk ti yak’il xoka’e. K’un to lik sten muyel k’alal to ta sk’ob li tulane, lek sta o k’ot. K’unk’un lik snit muyel yo’ tsts’uyanbe sbek’tal stakopal li Petul Tone. K’alal jok’ol xa yu’une tsvu’ilan tsk’el yil me oy to buy chbak’ jutebuk: mu’yuk k’usi jbel xbak’. Naka to jech mechuk tstsuts yu’un k’alal ya’i xpilajet x-avlajetik talel viniketik. Chak’be yipal ta sjambel skoton; ta sjayal ye xmachite chtuch’ilanbe snukulil ti Petule, ja’ to ti k’uxi lok’xch’ich’el yu’une. “Jech le’e tsnopik me epik ti buch’utik la sjok’ anoxuke. Ok’ome nom xa ox bu oyun, ¿ali jme’e? Chkalbe ti tal jsa’otkutike”, tsk’opon to. Tstoy ti kotonil buy laj slosane, tsmuk o komel ti si’ ta banumile. Tsmala xch’ani ti yavanel jsa’vanejetik yo’ snabansba batel ta spatike. Ti Petule te jipil tskomtsan ta yik’ubelal osil.


Melel xkal, muxa xvul ta jol k’uxi ora slajeb laj kiljbatik. Chavil ta parajee xkojtikinjbatik jtekeltik. Yan vo’ote mu’yuk xka’i k’usi k’ak’al lalok’talel. Ah, jech ne’, mu’yuk xa buy nat jsa’kutik ochel. Buy laj jtakutik ti si’e naka xa no’ox laj jtoy muyel jsatkutik, Petul Tone tey jok’ol chukbil snuk’, sk’ob, sbek’tak yat xchi’uk yakan. Ja’ tey yich’ tunesel ti spek’ul si’e. Aviluk toe. Mu’yuk skoton, mu’yuk xvex, mu’yuk xa xch’ulel. Ma’uk xa yilel me Petul Ton k’alal t’ananbile: spat, snekeb xchi’uk yo’take tuch’kurantik uno’ox. Xkapet me jolkutik buch’utik laj kilkutike. Ti bek’talil lok’em xa xch’ulele xjoylajet yajval ta yaxal jovetik. Lik xanavuk ta jch’ich’el ti k’ak’alsike, lik spuksba ta kakantak k’alal ta jol. Po’ot xa ox o’lol k’ak’al un bi.

Jme’ kumale xchi’uk yalabe muxa sna’ k’usi tspasik. Xpaxku’e tsme’la ok’ta li smalale. Jalal nich’on Manvel xchi’uk X-elen eke chlaj-ok’ik ta jek.

A li Petule laj stakik batel ta K’atinbak, ja’ la tey chbat ti jch’uleltik stoj ta abtel sbatlej osil ti jmultik laj pastik komel ta sba banumile, teye muxa la xu’ xpojvan ti Kajvaltik me yu’un jech li jbatotike. Yanuk ti Petule mu jna’tik k’usi smulinoj batel yu’unik.

Ti j-abteletike laj yalik ti xu’ xa syalesike. “¿K’u xa uno’ox chal le’ni, Kajval? ¿Me skojvan ti chasa’ vach’il si’ li’ ta yolon te’tik laj smiloxuke, li’ ta ts’i’laltik yajval ti jkuxlejaltike, ti jch’ich’eltike? ¿K’uxa un chal ti jech labate, buch’u xa uno’ox ti jech laj spasbote?”, x-ok’olet ti Xpaxku’ Tsepente’ kejel ta yichon sbek’tal smalal k’alal yal ku’unkutike. Xkach’kun ti ye ch-avan ya’ie, mu buch’u chchikinta. Ja’ xa no’ox te batem jsatkutik ta sk’elel k’u to yelan tuch’em ta ch’ojon snuk’ ti Petule. Laj stakik ta yich’el jlik pop yo’ xich’ kuchel o batel ta sna.

Mu buch’u sna’ buch’utik ti milvanike. K’alal och ta mukinal ku’unkutike mu’yuk jitunbekutik ti yoke. Jech chukul ta xch’ajanul bat ku’unkutik ti yakane, ta ts’akale xu’ la me xalsba stuk ti jmilvaneje. Yu’un ti buch’u milvane jech la chukul cha’i ti yok eke.

Jech ta melel, jkumparee sts’ijet no’ox, mu bak’ne stoysba. Vo’ne yich’ k’okbel yok’ yu’un ti yajnil skoj syakubelale, taje yan o smelolal xtok. Ava’ixa k’u yelan laj jtakutik ti Petule. Li’ xa no’ox oyot ta Jobel un cha’a, ¿K’uvanchal ti muxa xak’an xbat ak’el ti ame’e? Chal stuke lajemot xa la.



Ignacio Ts’unun se levanta del camastro, descuelga el machete y su mecapal: “Voy a traer leña”, le dice a su madre al verla hincada en el suelo de tierra, hablando sola frente a las llamas del fogón. Ella no se da cuenta del aviso de su hijo. Ignacio sale del jacal con el cabello alborotado; acompañado por el frío intenso de la neblina que se posa en la copa de los árboles, entra en el bosque. Después de caminar largo rato, se detiene al pie de un roble, a cinco metros de la única vereda. Lo esperaré aquí, no tardará en pasar, piensa y se agazapa. Escucha que alguien habla, alza la cabeza para ubicar de dónde proviene aquella voz y de quién se trata. Con las manos abre un poco los arbustos: es Pedro Ton, quien se encuentra con su compadre Salvador. Hasta que se despidan alcanzaré a Pedro en el camino, piensa. Se levanta despacio, aprieta fuertemente el mango de su machete. Avanza sigiloso.


Está bien, me sentaré un rato. Te lo contaré así nomás, tengo prisa: ese día encontré a mi compadre Pedro entre el bosque recogiendo ramas secas.

“¡Cómo le va!”, le dije.

Alzó la cabeza cuando escuchó mi saludo. Se veía intranquilo. Había algo extraño en sus labios que no entendía: temblaban, su mirada mostraba miedo, alerta como un venado señalado por un rifle. Volteaba la cabeza a todos lados. “¿Qué te pasa?”, le pregunté. No me respondió. Fue entonces que me despedí para ir a ver mi cosecha. Me apuré a bajar, quería regresar temprano. En casa me esperaba mi mujer. ¿Pero cómo iba a saberlo? Hoy cumple un mes que pasó eso.

El día transcurría sin dejar huella mientras que con mi tercio de leña sobre la espalda salía del bosque, la llovizna caía suave y fina. Justo al subir la pendiente, noté a un lado de la vereda una carga de leña. Chiflé para ver si alguien me contestaba, pero nadie lo hizo.

“Debe estar cagando detrás de los arbustos y tú molestando”, me dije. Sin detenerme mucho tiempo subí lento a casa.

Mi mujer salió a recibirme cuando escuchó el ruido de mi carga al dejarla caer al suelo. “La leña que traes está muy húmeda, no servirá”, dijo, “con este frío no nos alcanzará para mañana. Acuérdate que no trabajas los domingos. Si lo hicieras, tu ch’uleltrabajaría todo el tiempo en el K’atinbak cuando mueras. Y quién sabe si mañana amanezca limpio y alegre como los otros días. Cuando hayas descansado, ve por otro tanto.”

A veces pienso que mi mujer manda mucho.

El hambre ya me mordía las tripas. Bebí pozol agrio batido en agua tibia. Un chile asado en el comal le dio más sabor. “No tardo”, le dije a mi mujer y salí otra vez con mi mecapal al hombro.

Bajé lento por la pendiente, el camino se había vuelto resbaloso. En mi corazón temí encontrarme a la Xpak’inte’. ¿Y puedes creer que la leña seguía en el mismo sitio? “¿Quién la habría dejado?”, me preguntaba. Me asomé entre los arbustos por si el dueño estuviera por ahí descansando; si estaba cagando ya era mucho tiempo. No había nadie. Comencé a sentir miedo. Pensé avisar a las autoridades.

¿Te acuerdas del agente del paraje? Sí, a ese que le decían “loctor” porque era dentista. Con su forma torpe de hablar mezclaba el tsotsil con el castellano, no se le comprendía. Fui a buscarlo para darle cuenta de lo que encontré. El dueño de aquella carga pudo accidentarse o ser engañado por la Xpak’inte’ que, según mis padres, es una mujer que aparece en esa montaña si alguien va ebrio, sobre todo cuando la niebla aprieta entre los árboles. Pero si fuera ella todos sabemos que se le domina sembrando un machete en la tierra, sobre sus huellas.

El agente no me hacía caso. Pensaba que yo inventaba. “No te estoy mintiendo, tiene buen rato que esa carga está ahí, es la segunda vez que paso por ahí, vamos a verla, algo malo sucedió, por San Juan que no es mentira”, terminé persignándome delante de él como señal de juramento.

Hasta que la curiosidad le ganó el corazón y la mente, comenzó a preocuparse. El agente sacó su “tocadisco” y su bocina para dar el aviso. Me quedé con él para esperar alguna respuesta.


Ignacio Ts’unun camina con dificultad, las enredadas ramas de zarza le impiden alcanzar a Pedro Ton. Desenfunda su machete para abrirse paso, sabe que no cuenta con suficiente tiempo. Pedro me puede escuchar, hoy debe acabar todo. Va a lloviznar pero eso no importa, ya nada me detendrá, piensa.

Se acerca a su presa, baja el mecapal del hombro, lo desata poco a poco, mientras a unos pasos Pedro Ton Tsepente’ se detiene. Sospecha que alguien lo sigue. A punto de salir del bosque se aparta de la vereda. Antes de voltear la cabeza para ver quién es, un golpe en la nuca lo tira al suelo.


No habían transcurrido ni diez minutos cuando mi comadre Pascuala llegó corriendo a la Agencia Municipal. Nos sorprendió verla exaltada, acompañada de sus dos hijos. “¿Que dónde vieron la carga de leña?”, preguntó. “Hasta allá abajo”, respondí. Comenzaron a salírsele de la boca muchas palabras, sus lágrimas escurrían por sus mejillas. “¡Dios quiera que no sea mi marido! Salió temprano pero no ha llegado. Dios Padre, no ha regresado, ¡no sabemos qué le habrá pasado!”, repetía.

Quién no conoce a Pedro Ton. Tiene una hija muy hermosa, lástima que sea muda. Nos organizamos para ir a buscarlo, a pesar de que la noche comenzaba a tenderse sobre los cerros. Algunos llevaron grandes ocotes; otros, afocadores. Para mi desgracia, ¿puedes creer que la leña ya no estaba ahí? Todos se voltearon hacia mí. “Sólo nos engañaste, ¡mentiroso!”, gritó un pasado alférez. Más adelante el mismo agente encontró un sombrero. Nadie habló cuando Pascuala Tsepente’ aseguró que era de Pedro. “Tenemos que separarnos, ¡vamos a buscarlo!”, propuso el agente. Entre los árboles la neblina nos cegaba la vista. Nos ubicábamos a gritos. Nuestras pisadas sobre las húmedas hojas nos hacían temblar de frío. Parecía que los ojovetik salían de la montaña a vigilarnos.

Íbamos más de veinte personas con Pascuala Tsepente’. Cada uno de nosotros tenía preguntas. Queríamos encontrar a mi compadre pero la noche oscura y fría crecía, teníamos miedo. Mi comadre pedía que buscáramos a su marido entre los pinos, los arbustos, detrás de las piedras, por todos lados. Lo intentamos. Eso ni quien lo dude. Nuestros huaraches se hundían en las hojas y ramas podridas. Nada descubrimos. Nos deteníamos a cada rato para contarnos si seguíamos completos. El frío nos mordía hasta los huesos. Algunos calzaban botas de hule, yo sólo mis huaraches; mi chuj pesaba cada vez más por las gotas de agua que absorbía de los arbustos. Mi compadre no aparecía.

La oscuridad se había adueñado completamente de nosotros cuando suspendimos la búsqueda, los ocotes se habían apagado. Era imposible continuar, sentíamos la impotencia en nuestra sangre: aunque estábamos todos, en realidad no éramos nada, parecíamos criaturas en la oscuridad. Regresamos a nuestras casas para dormir. A pesar de que mi comadre lloraba de desesperación, nadie quiso seguir buscando.


Ignacio Ts’unun lleva a Pedro por el bosque, lo jala del cuello como una res para degollarla. “¡Camina!, no me compliques más el trabajo”, grita, “te gané, Pedro, ¿me escuchas?, Elena no será mi mujer si pensabas juntarme con ella cuando se note embarazada. Y si pensabas matarme, yo te gané.”

Pedro Ton Tsepente’ anhela liberarse de la soga. No soporta las cortaduras en su cuello, las patadas que a cada rato le aminoran las fuerzas para salvarse. “¿Cuál es mi culpa ante ti, Padre mío? Cuán doloroso es mi sufrimiento por el que me traigan arrastrando hasta acá. ¿Cuándo ofendí a tus hijos para merecer esto?”, lamenta su corazón. Pero no lo suelta, después de recobrar el conocimiento reconoce al mismo joven que encontró cerca de su corral hacía dos semanas.

“¡Por favor!, no quiero que me quites el alma, aún no he deseado la muerte, en casa me esperan mi mujer y mis hijos”, suplica dentro de sí. Si fuera otro tiempo usaría su voz potente para reclamar, platicar con Ignacio y resolver el problema, pero no con golpes que le impiden incorporarse, respirar libremente el aire entre el bosque, sin angustiarse. Cuánto desea que Ignacio se apiade de él y le explique por qué lo trata como a un animal. Pero no oye respuesta de su verdugo; hace unos minutos que el silencio le ha cercado la mente con varias patadas en la cabeza, ese profundo vacío que sintió desde la última vez que bebió tanto aguardiente. Ignacio lo arrastra hasta lo más tupido de los árboles; a cada paso el cuerpo de Pedro Ton aumenta de peso entre los arbustos que parecieran defenderlo, apropiárselo. “Por más que no dijeras nada, tarde o temprano se va a saber que violé a tu hija”, dice Ignacio mientras avanza lento.

“¡Salvador, Salvador!”, mi mujer me despertó. Amanecía domingo. Aún no me había levantado cuando las autoridades ya estaban llamando para continuar la búsqueda. Me levanté espantado. Afuera, la neblina seguía densa y fría. En el patio muchos hombres afilaban sus machetes.

No dormí bien. Me desvelé pensando en dónde se quedó la leña. Alguien la pasó a traer, a lo mejor nos estuvo viendo o escuchando, pero “¿a dónde se la habría llevado?”, me seguía preguntando. Quizá quería burlarse de nosotros. O temía que lo encontráramos.


El cansancio lo obliga a detenerse. Ignacio arroja a Pedro al pie de un roble. Pedro Ton ya no camina, quiere gritar. Ignacio únicamente escucha balbuceos y gemidos. La soga se apodera de su piel, comienza a bañarlo de sangre. Intenta quitársela, hace un gran esfuerzo para liberarse, morir cuando él esté preparado, mas una patada en el estómago lo doblega. “¿Ya ves?, tú no merecías esto, pero fuiste el único que me vio. En mala hora te acercaste al corral de borregos donde agarré a tu hija; por algo llegaste”, le habla suave conforme le aprieta más la soga. Pedro patalea, todo se le oscurece. El dolor le invade el cuerpo. Siente que sus ojos se le salen de las órbitas; su cerebro como si se le llenara de agua, aire y muerte; su corazón late lento, cada vez más pausado.

Ignacio enrolla la soga. La avienta hasta el alto brazo del roble, la soga le queda corta para amarrarle el cuerpo como él se imaginaba. Le propina otra patada en el abdomen hasta dejarlo inmóvil. Con pasos agigantados, Ignacio regresa del bosque usando el mismo camino que hizo unas horas antes con su machete cuando comenzaba a espiarlo. Antes de llegar adonde había quedado el fajo de leña, escucha que alguien chifla como buscando algo. Al percatarse de que nadie viene, se acerca con cuidado a jalar la leña sin desatarla.


Llegamos otra vez a la entrada del bosque. Nos separamos por grupos de cinco. Unos se fueron debajo de la única vereda, otros hacia arriba. Tardamos más de una hora y nada. Nadie encontró rastros que llevaran a algún lugar. Pero se me ocurrió buscar en el mismo sitio de la noche anterior. Presentía que estaba cerca. “Ya lo buscamos por ahí”, me recordó Gilberto, el hijo del agente. No le hice caso, los demás me siguieron.

Caminamos largo rato para descubrirlo. En vez de seguir subiendo, bajamos la pendiente. Hasta que el hijo del agente nos llamó lleno de miedo cerca de un roble, a unos metros de donde regresamos la noche anterior. La leña estaba ahí tirada, cubierta de tierra junto a una camisa ensangrentada. En seguida mis compañeros comenzaron a gritar y chiflar a los demás para que fueran a ver lo que habíamos hallado.


A su regreso Ignacio encuentra a Pedro tendido en el suelo, inmóvil. Al observar de nuevo el roble, ubica una rama más baja y gruesa. Desata el mecapal de la leña y la anuda con la soga. Después la avienta hasta lo alto, donde ajustó de modo perfecto. Alza lentamente el cuerpo de Pedro Ton. Al tenerlo suspendido, lo empuja para escuchar si todavía solloza o mueve alguna parte de su cuerpo: no obtiene ninguna respuesta. Termina, escucha murmullos. Se apura a desabotonarle la camisa; con la punta bien afilada de su machete comienza a rayarle la piel para hacer que sangre. “Así pensarán que fueron varios quienes te colgaron. Mañana estaré en otro lugar, ¿y mi madre? Le diré que vinimos a buscarte”, le sigue hablando. Recoge la camisa y con ella cubre la leña. Ignacio espera que el bullicio desaparezca para ir detrás de ellos. Deja a Pedro suspendido en la oscuridad.


De veras, ya no me acuerdo cuándo fue la última vez que te vi. Ya ves que allá en el paraje nos conocemos todos. Pero no supe cuándo saliste. Ah, sí, no tuvimos que buscarlo más. Cuando vimos la leña levantamos la mirada y Pedro Ton estaba ahí colgado con las manos, los testículos y los pies atados. En eso se había empleado el mecapal. Lo hubieras visto. Sin camisa, sin pantalón y sin vida. Desnudo no se parecía realmente a Pedro: la espalda, los brazos, los muslos desangrados por las ralladuras. A todos los que lo vimos nos dio coraje. Moscas verdes comenzaban a revolotear alrededor del cuerpo sin ch’ulel. El escalofrío me recorría la sangre, los pies y la cabeza. Era casi mediodía.

Mi comadre y sus hijos no sabían qué hacer. Pascuala se lamentaba por la muerte de su marido. Mi ahijado Manuel y su hermana Elena se ahogaban en llanto.

A Pedro lo habían pasado al K’atinbak, dicen que ahí es donde nuestras almas van a pagar con trabajo eterno nuestras culpas terrenales, donde Dios ya no ayuda a los que murieron mal encaminados. Pero a Pedro lo habían enviado quién sabe con qué culpa.

Las autoridades dieron la orden para bajarlo. “¿Por qué así, Señor? ¿Te habrán matado por levantar ramas tiradas en este bosque, en estos árboles dueños de nuestras almas, de nuestra sangre? ¿Cuál fue el motivo, quién te lo habrá hecho?”, balbuceaba Pascuala Tsepente’, hincada frente al cuerpo de su marido recién descolgado. Abría la boca como queriendo gritar, pero nadie la escuchaba. Todos mirábamos el cuello de Pedro quemado por la soga. Mandaron traer unos petates para llevarlo a su casa.

No supimos quién o quiénes habían sido los asesinos. No le desatamos la cuerda al sepultarlo. Lo mandamos con ella porque así llegaremos a saber quién lo mató. El asesino se sentirá siempre con los pies atados.

En serio, mi compadre era humilde y respetuoso. Hace mucho que su mujer le cortó la lengua por borracho, pero eso ya no importa. Ahora ya sabes cómo encontramos a Pedro. Tú, aquí en Jobel, ¿por qué dices que ya no quieres visitar a tu madre? Ella dice que estás muerto.


 

Del libro Ch’ayemal nich’nabiletik / Los hijos errantes (Coneculta Chiapas-celali, 2014).
 


Mikel Ruiz. Es licenciado en Lengua y Literatura Hispanoamericana por la Universidad Autónoma de Chiapas y maestro en Literatura Hispanoamericana Contemporánea por la Universidad Austral de Chile. Es autor del libro Ch’ayemal nich’nabiletil Los hijos errantes (Coneculta Chiapas-celali, 2014). Fue beneficiario del Programa de Becas de Posgrado para Indígenas (PROBEPICIESAS/Conacyt 2013-2015) y de la beca de Jóvenes Creadores del Fonca 2010-2011..